22

subota

rujan

2012

Pobjeda je pobjeda

I ne volim princip PAMTI PA VRATI to bi mi ukaljalo obraz.
Nema ljepse pobjede od pogleda u necije oci bez grznje savjesti i znati da ce tu osobu vlastito srce od srama izdati.
Balasevic

30

subota

lipanj

2012

Čuvam noć od budnih...

Ponekad pomislim da čovjek može da padne samo do određene granice.
Da i oni koji visoko i nisko lete padaju na isto.
Mislila sam da od zemlje nema dalje, ali izgleda da sam se prevarila.
Kad sam pomislila da sam vidjela sve, da je to najgore, jer ja za gore od toga ja znala nisam desilo se nešto još gore.
"OD SVAKOG ZLA IMA VEĆE ZLO"
Bila sam u situaciji da to kažem i pomognem sebi. Rekla sam to...I onda...Osjećam strah...Bojim se, bojim se istine koja je izašla iz mojih usta.
Istina je sve što sam rekla i rečena je! Nema nazad...Svakim danom osječam krivicu, iako nisam kriva. Grize me savjest iako sam po njoj postupila.
Strah me je...Strah me je izgovoriti riječi, jer zvuče....
Istina je nekad prestrašna. Bilo bi mi bolje da sam živjela u zabludi. Bilo bi mi lakše...Ovako znam šta se dešava i osječam strah.
...Odgovor znam kad ostanem sama.">

05

subota

svibanj

2012

Ako ću samo da hodam ne treba mi ni misao na let...

Kada bi se desilo nešto nepredviđeno ili negativno, vraćala bih se u svoje snove. Uvijek su mi oni davali neku snagu, nadu. Boriti se znam ali ponekad se pitam protiv koga se borim. Dali sam ja izazivač ili protivnik.
Ljudi oko mene prolaze i oni su dio mojih snova.
Mijenjam im boju očiju, kose, produžujem visinu, poboljšavam ponašanje. Sve to radim da bih imala osmijeh na licu. Ako ga imaju oni imam ga i ja. Zato me ponekad možete vidjeti, dok idem sama, da imam osmijeh na licu, i da hodam kao da letim

01

nedjelja

travanj

2012

Vjetar..

U ovom nepostojećem svijetu ja sam Vjetar. Nosim ime divljeg vjetra i kršim sve kuda podivljala prođem. Ona koja nikad nije druga.. Uvijek i samo Jedna Jedina. Život mi je prošao u čekanju. Čekanju života. Čekajući da završim školu, čekajući da položim ispit,čekajući prazan autobus u kojem ću moći da sjednem, čekajući uređenje doma,čekajući da se svaki muškarac koji je bio pored mene promijeni, čekajući pravi trenutak da napustim svog vinogradarskog puža, da ga zaštitim, ne povrijedim...
Čekajući da počnem živjeti život, prošla kroz taj isti život kao slijepac, ne kušajući ga, ne živjeći ga. Dobra svima osim samoj sebi.Onda si došao ti i dao smisao mom životu. Sad vidim da je život prekrasan, čaroban ...

19

nedjelja

veljača

2012

Volim ga kad priča, u svom ovom ludilu...

Ništa nije kao što ne nekad bilo"čujem već po neznam koji put i uvijek se kao iznenadim. Dok se šećem pored neke osobe ili je netko sa mnom, u mojoj blizini, prvo što se zapitam koliko mi ta osobe znači i koliko smo ja i ta osoba povezane. Čemu ovo?!Da bih samo mogla napisati da sam se pored te jedne osobe osjećala kao pored stranca. Inače nije bilo tako, godinama nije bilo tako, ali dogodilo se, odjednom je upravo tako..Tko je ta osoba pored mene, ne pitam se kako je postala stranac, pitam se kako u tom trenutku možeš osjećati toliki negativan i bezvezan "zrak" između svakog pokreta. Nije bitno tko je on/ona, važno (možda i nije) je ta činjenica da ti prijatelji ili bilo koja osoba koju skoro zaboraviš i ne vežeš ništa važno za takvu osobu.
Kaže se da je sve to normalno, sve prolazi, sve nekako ide na taj način, ali recimo da je meni to zanimljivo u negativnom smislu...
Pitam se dali sam nezahvalna na onom što imam.

"Kao potpuni stranci sa staklom u očima, sa staklom u srcima, na licima..."
Milan Mladenović

16

četvrtak

veljača

2012

Ma, pusti nek traje!

I volim taj nezamjenjivi osjećaj...
Uroniti glavu i doživjeti beskraj...
Čuti samo svoje misli, otkucaje tamo nekog dalekog srca.
To je jedna od onih rijetkih stvari koje traju onoliko dugo koliko ti to želiš

SVE DOK TRAJE DOBRO JE!

28

subota

siječanj

2012

"Bog je odavno moj tjelohranitelj"

Htjela bi otići negdje...Negdje daleko! Negdje gdje priroda spava, gdje me ne vidi nitko! Htjela bih pobjeći od svega, ostaviti ovaj svijet i otići što dalje od svih ljudi! Htjela bih ali nemogu...
Možda sam greškom ja postala Ja...Možda, možda, možda...Koliko tih možda! Možda je tako kako jest, jer nisam bila dovoljno jaka, jer nisam znala kako ,gdje! Prepustila sam sve sudbini i nisam se borila, pustila sam da kroji svaki moj dan, da skroji moju sadašnjost i budućnost...A ja , ja sam bez imalo opiranja pristajala na sve, i što nisam htjela, i što nisam željela.
Ali danas...

18

srijeda

siječanj

2012

Malo drugačije misli...

Malo mi je dosadilo razmišljanje o sve više dosadnim sentimentalnim stvarima, pa su ovih dana utočište u mojim mislima pronašle neke nove ideje, i misli...drugačije od onih koje su mi društvo pravile u predhodnom periodu.
Vjerojatno je sve to posljedica situacija u stvarnom životu, pa se one održavaju, gdje drugo, nego u misli i tamo mi i dalje prave društvo. Možda ni to ne mora značiti.Možda su trenutne misli refleksija nekih potajnih ambicija i ciljeva kojima bi da težim, ali ne mogu...ne znam na koji način, ili jednostavno...neću.
Ono što me muči, ali i zanima jeste zašto nikad...kroz povjest, ili u nekom književnom djelu nije postojala imeratorka, osvajačica, več je uvijek u pitanju neki osvajač...imperator...vladar. Zanima me zašto nije postojala neka Aleksandra, Atila, možda neka ratnica sa titulom "napoleonkinje". Misli mi idu sve dalje i dalje, a pitanja je sve više.Zašto je Hektor morao ostaviti Andromahu i poći u boj, a ne ona njega. I ovako, i onako bio bi to jedan od najromantičnijih trenutaka u svjetskoj književnosti.
Pitam se zašto je sudbina, ili bolje reći život ženama namjenio dno, a vrh ostavio za one druge-muškarce...

03

utorak

siječanj

2012

I BILA JE NOĆ...

Kada osjećajna duša doživi udarac, ali ne uništi tijelo, ona se naizgled oporavlja, onako kako se tijelo oporavlja.Međutim, to je samo privid.U suštini, to je samo mehanizam ponovo stečene navike. Polagano, polagano, duševna rana počinje da se osjeća, kao kakva modrica, kaja lagano produbljuje užasnu bol, sve dok ne preplavi čitavu svijest. I kad pomislimo da smo se oporavili i zaboravili, tek tad se moramo sukobiti sa strašnim ,
posljedicama, u najgorem vidu.


Vidjela sam grad bez ljudi,
pobjednika kako gubi,
anđele na stupu srama,
djecu koja plaču sama.

Vidjela sam snijeg u maju,
đavola u bijelom raju.
ali ne i muško koje,
zna trajati u dvoje.
TAKVI VALJDA VIŠE NE POSTOJE.


17

subota

prosinac

2011

Tamu slušam...dišem...tamu gazim...trpim najbolje što znam!! Ali...

Uvijek je potrbno bilo čudo epskih razmjera da zadovolji moju potrebu za predanašću, ali i za mojom slobodom.
Tebi je to sa takvom lakočom uspijevalo.
Sve si sa mnom znao tako jebeno dobro, ponekad iritirajuće dobro.
A vidi nas sad...
I više nisam saigurna dali je to bila tvoja tvrdoglavost ili ponos ili si ti jednostavno budaletina
Ali, kako god okreneš, na kraju je sve dobro ispalo....

"UF...
IMA TIPOVA KOJI NE MORAJU NIŠTA REĆI DA BI ME IZNERVIRALI. NE MORAJU ČAK NI BITI U BLIZINI, KAD BOLJE RAZMISLIM. DOVOLJNO JE DA SE SAMO SJETIM DA POSTOJE, PA DA MI ADRENALIN UFURA U GLAVU KAO UNIVERZALNA FLIPERSKA KUGLICA..."
Balašević

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.